VILINA GORA

Imao nekakav bogati plemic jedinca sina, pa othranivsi ga do oruzja posalje ga po svetu da putuje... Ali ne da putuje u potrazi za novcem i bogatstvom vec da stice znanje i da vidi iduci po svetu kako se tesko zivi i kako vredi muciti se i naporno raditi da bi se zivot posteno proziveo. Dade mu nesto novaca za put pa ga isprati na put.

Idući ovaj mladić po svijetu dođe u nekakav grad, gde vidi da jednog čovjeka vode na vješala. On se začudi, pak pritrčavši zapita šta je skrivio ovaj siromah čovjek, te ga na smrt osudiše. Netko mu odgovori:

– Ovi je čovjek dužan mnozinji i ne imajući otkuda da se svakome isplati, po zakonima ovoga mjesta zaslužio je smrt.

On čuvši ovo zapita sudnike:

– Gospodo! Je li moguće da ja toga čovjeka od smrti otkupim i da platim što je dužan?

Ovi mu odgovore:

– Zašto ne? Plati toliko i toliko, pa evo ti čovjeka da od njega učiniš što hoćeš.

On izvadi sve ono novaca što imaše, pa najposlije sve haljine do košulje, i kad namiri koliko je trebalo, sudnici mu dadoše čovjeka, te on s njim po svijetu proseći od vrata do vrata.

Jednu večer, ležeći zajedno ova dvojica, reče otkupljenik:

– Meni je dodijalo već ovako živjeti, a još mi je žalost više tebe gledati gdje stradaš; nego hajdemo u Vilinu goru, tamo ćemo se obojica obogatiti.

Mladić pristane na ovo i upute se k vilinoj gori. Sve stranputicama nekijem kalauzeći išao je otkupljenik, a mladić sustopice za njim; tako dođoše u nekakvu goru, kojoj vrh do mjeseca doticaše, a listovi joj zlatni bjehu, stabla srebrna, a usred nje viđaše se veliki plamen i dim od ognja. Mladić videći to prepadne se i upita svoga druga:

– Šta je ovo? Kakvo je ovo čudo?

A on mu odgovori:

– Ne boj se, ovo je sve moje posestrime i njezine matere, pa i naše. Samo tek znaj da se mi dvojica ne možemo najdedanput iznenada javiti, nego ja otidoh k njima da im se javim i da im kažem da smo došli k njima da s njima živimo; a ti me pričekaj ovdje pod ovo drijevo, te je od suhoga zlata, a perja su mu biserna, ma pazi, bez velikoga svoga čuda nemoj pustiti riječi jedne doklem se ne vratim opet k tebi. Ovo je drvo sviju vila, ispod njega se kupe leti, te na đerđef vezu, pak ako kakva mladića opaze u ovu goru, u oni čas ga očima zatrave i u kakvu god hoće živinu obrnu.

Ovo rekavši nestade ga kao da ga zemlja proždrije.

Mladić, stojeći ondje dosadi mu čekati, te počne tamo-amo kroz goru šetati se, dok nabasa na nekakvo kolo krilatijeh djevojaka, pa se prikri da ih gleda i luša kako pjevaju, ali njegovom nesrećom opazi ga kolovođica, te ga očima zatravi. U oni čas ostade nijem i slijep. Tada se prepade, te od straha i velike žalosti stade vikati i plakati, dok evo ti odnekuda doletje na krilima preda nj oni čovjek, uhvati ga za ruku i reče:

– Ne boj se! Što ti je?

A on mu rukom pokaže kako je oslijepio i onijemio. Tada oni čovjek kad to vidje, izvadi iz pasa nekakvu malu zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i počne u nju zviždjeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenjaka, ovoga čovjeka braće i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bješe, te počeše po gori brati nekakve ljekovite trave. I dadoše mladiću da pije, a drugi mu opet namazaše oči, te u oni čas steče vid očima i razgovor deset puta ljepši i bolji nego li je prije imao. Potom ga primiše u svoje društvo i oženiše ga, te steče silno blago i ima lijep porod. Ali kad već ostari, pokaja se, povrati se svome domu i jedva živa zateče svoga roditelja, te se s njim oprosti i ukopa ga. Do smrti živje kao pravi krišćanin, ali opet doklen je god živio, svakoga je ljeta jedanput u onu goru hodio, te se s družinom sastajao i pozdravljao.